Radun M.

DENTA_Belgrade_Radun M._by Aleksandra Dj._No.1

Autorka Aleksandra Đ.

 

 

Život se ne ponavlja!

 

Upoznala sam Raduna preko svoje majke i razgovarala sam sa njim u njegovoj kući, u društvu njegove žene Ljilje i moje majke. Drago mi je što sam imala mogućnost da ga upoznam, i upoznam njega i njegovu priču sa našim evropskim komšijama. Sviđa mi se njegova duhovitost i bistar um.
Radun M. je rođen 1947. godine u malom selu Maćija, u blizini Ražnja, u Socijalistićkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.  Odrastao je sa majkom i sestrom, a otac mu je umro kad je Radun bio mali. U njegovom domaćinstvu živeli su njegovi baba i deda i pradeda. Išao je u osnovnu školu u svom selu. Radun je počeo da pomaže svojoj porodici na farmi sa 10 godina. Proveo je ceo svoj život u selu u kom je rođen, iako je, kad je bio mlad, razmišljao o životu u gradu, ali nikada to nije učinio. Pazi  da njegov sin Dragan koji živi u gradu ne radi u poljoprivredi.  
Kada je bio mlad išao je na lokalne festivale u selu i okolini. On to naziva prazničnim “zemljotresom” (na dijalektu se to naziva potresuljke). Upoznao je suprugu Ljilju dok su u selu čuvali ovce iako je bila iz susednog sela. Zajedno sa suprugom se čitav život bavi poljoprivredom, a sada primaju poljoprivrednu penziju. Imaju jednog sina po imenu Dragan, koji sa porodicom živi u glavnom gradu.

Kao jedini unuk u porodici, Radun kaže da je bio nestašan dečak. U vreme kada je odrastao, starija osoba je bila veoma poštovana, posebno u porodici i selu. Pre nego što bi negde otišao, trebalo je da zatraži dozvolu od glave porodice, svog pradede. Radun je ispričao anegdotu da je jednom želeo da ide na lokalni vašar i pitao je majku za dozvolu, ali ona mu je rekla da prvo pita pradedu. Problem je bio u tome što je pradeda doveo ovce na pašu daleko od sela. Radun je znao da treba da ode kod pradede i da ga svejedno pita za dozvolu. Kada ga je praded ugledao, odmah je pomislio da se nešto loše  dogodilo, ali kad mu je Radun rekao zašto je otišao sve do brda, pradeda mu je rekao da ne treba da dolazi daleko samo po dozvolu. Ali Radun je rekao da bi bio problem ako ne zatraži od pradede dozvolu da negde ode, jer je stariji u porodici. Danas unuci Raduna ne pitaju kada žele negde da idu.


Kad je bio mlad, Radun nikada nije očekivao da će živeti do 73. godine, koliko sada ima godina. Kaže da je očekivao da će živeti ne duže od 50 godina. I sad mu se čini da je prestar.


Kaže da su mu dovoljne njegova i suprugina penzija. Napominje da su i on i supruga čitav život vredno radili u poljoprivredi. Iako primaju penziju kao poljoprivrednici, i dalje se bave poljoprivredom. Od penzije plaćaju račune. Od trenutnog bavljenja poljoprivredom uspevaju da finansijski izdržavaju sina i njegovu porodicu. Nedavno su kupili automobil za svog starijeg unuka.


Sa suprugom svakodnevno radi na farmi, brine se o stoci i radi na njivama. Kaže da jedino što ne radi je kuvanje. Često odlaze kod komšija ili komšije dolaze kod njih na kafu i rakiju. Ipak, svake godine se stanovništvo u selu smanjuje. Kaže da uskoro neće imati s kim da popije kafu i rakiju. Obično odlazi na lokalne pijace u obližnjim gradovima Ražanj i Ćićevac. Pijačni dan u Ražnju je četvrtkom, dok je pijačni dan u Ćićevcu nedeljom. Tamo prodaje sir i mleko koje oni proizvode. Sa suprugom Radun više ne ide na društvene i kulturne događaje, jer su prestari. Pored odlaska u gradove pijačnim danima, ide u grad samo kod lekara.


Radun voli da čita novine, ali ih je teško kupiti u selu. „Morate da odete u najbliži grad ako želite da kupite dnevne novine. Umesto toga, stalno gledam televiziju. “


Smatra da je njegova glavna uloga kao starije osobe sada da pomaže sinu i porodici, da bude uz njih na bilo koji način. Porodica ga motiviše na naporan rad i danas. Ima dva unuka, jedan ima 23 godine, a drugi je mnogo mlađi, ima samo 7 godina.


Radun kaže da ga nisu vređali ili diskriminisali kao stariju osobu. Ali, njega najviše vređa kada ga neko naziva seljakom na pogrdan način, što implicira da je ta osoba neuka ili glupa za život u ruralnom području. Veruje da su seljaci pošteni i vredni ljudi i da uopšte nisu glupi. Kaže da na televiziji često čuje pogrdnu upotrebu reči seljak, što ga prilično nervira.


Njegova poruka mlađim generacijama je da imaju dovoljno života i da žive onako kako žele. Kaže da je u mladosti želeo da vidi more i jedno leto je sa suprugom i sinom otišao u crnogorski primorski grad Sutomore. Čitavo selo govorilo je da je lud jer je to bio vrhunac poljoprivredne sezone, ali nije ga bilo briga. Želeo je da ima nešto drugo sa porodicom i to je i dalje jedini put kada su on i njegova supruga imali odmor na moru.


Radun misli da život nema ponavljanja. O tome treba razmišljati dok starite.